komentiraj (0) * ispiši * #
Višnja Starešina
30.11.2017.Višnja Starešina: UZP III nije primjenjuje ni jedno civilizirano pravosuđe
Višnja Starešina: Ovakvu optužnicu bi napisao tužitelj JNA
Višnja Starešina: Politička presuda. Potpuno je izuzeta ABIH
Višnja Starešina: Ovo ugrožava poziciju Hrvatske
Višnja Starešina: Ofenziva za muslimansku republiku
Višnja Starešina: Ogromne razlike u kvalifikacijama UZP
Višnja Starešina: BiH prostor začetak džihada u Europi
Višnja Starešina: ABIH je htjela izaći na more
komentiraj (0) * ispiši * #
Area “Bosnia51”
25.11.2017.
Bošnjački nacionalisti, očigledno još ošamućeni ne baš povoljnom prvostupanjskom presudom Mladiću, koja im je zasad pokopala sve snove o “službenoj” genocidnosti RS-a, kao osnovi za pokretanje postupka za njeno ukidanje, po starom i isprobanom običaju, okrenuli su se teorijama urote, pa par dana prije izricanja konačne presude šestorki, preko svojih medija plasiraju vijesti poput “Žrtve pitaju Agiusa: Je li se pokleklo pred Hrvatskom?”.
Uz to ide i poznato piskaranje, ovaj puta od “Udruženja žrtava i svjedoka genocida” i Pokreta “Majke enklave Srebenica i Žepa” predsjedavajućem Žalbenog vijeća, Agiusu sa zahtjevom da preispita informacije, dali cure informacije po kojima će optuženi biti oslobođeni od odgovornosti kada je u pitanju presuda Prliću i ostalima.
Čović, kao hrvatski član Predsjedništva i pripadnik naroda čijim se nekadašnjim predstavnicima sudi, po njima ne smije javno izraziti ni svoj optimizam, što odmah ima za posljedicu tužakanje, koje je ujedino signal i potvrda, što bi Hrvate doista čekalo da im komšije nedaj bože imaju apsolutnu vlast u Federaciji i BiH. Da nije ozbiljno bilo bi uistinu više nego smiješno.
Uz to, ovakav pristup može im, ako doista dođe do oslobađajuće ili vrlo povoljne presude, da posluži kao osnova za opravdavanje, “jer se svi opet urotili protiv njih” uz neprihvaćanje činjenica jer im ne idu u prilog. Da komedija bude veća, neki citiraju jedan hrvatski medij, koji se poziva na (naravno) neimenovan izvor, po kojem “Hrvatska vlast lobira sa saveznicima” glede povoljne presude, što bi, da je možda objavljeno prije par mjeseci možda zvučalo i ozbiljno, no ovako se nameće teorija po kojoj će se presuda od nekoliko tisuća stranica (prvostupanjska imala točno 2600) upravo pisati za ovaj vikend, dok je ona u stvarnosti već davno napisana. Ali teoretičarima zavjere je, kao što znamo, sve dozvoljeno.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako su republike početkom 70tih postale kvazi države
13.11.2017.
Pošto je postignuta suglasnost svih republika i pokrajina da se pristupi reformi federacije, u jesen 1970. započeo je i praktičan rad na izradi platforme i ustavnog teksta reforme.
...
Kao Predsjednik Republike Tito je u ljeto 1970. godine naložio da se izradi nacrt teksta ustavne reforme federacije. U listopadu 1970. započela je rad zajednička Komisija svih vijeća Savezne skupštine za ustavna pitanja pod rukovodstvom Edvarda Kardelja. S obzirom na golemo značenje državnog preuređenja Jugoslavije reformi federacije bila je posvećena i konferencija SKJ održana u Beogradu od 29. do 31. listopada 1970. godine.
...
Nekoliko dana prije konferencije SKJ, 22. listopada 1970, na zajedničkoj proširenoj sjednici Predsjedništva Skupštine SR Srbije i Republičkog izvršnog vijeća Srbija je utvrdila svoju politiku o ekonomskim funkcijama federacije. Potpuno ugasiti i spriječiti obnavljanje uloge federacije u proširenoj reprodukciji (investicijama) to je bit nove politike rukovodstva Srbije. Tim stavom Srbije napokon je privedena kraju višegodišnja rasprava o ekonomskoj funkciji federacije koju je ona imala od 1945. godine.
Dva su naj autentičnija izvora idejne i političke osnove ustavne reforme federacije. Prvi je referat E. Kardelja, predsjednika Komisije za ustavne promjene, podnesen i usvojen 2. ožujka 1971. godine na sjednici Predsjedništva SKJ, a drugi je ekspoze Milentija Popovića, predsjednika Savezne skupštine, na zajedničkoj sjednici sviju vijeća Savezne skupštine 29. ožujka 1971. godine.
Osnovni uzrok koji je diktirao reformu federacije jest, prema Kardelju, sukob samoupravnog sistema i državnog monopola: ili će u društvu nadvladati državni monopol, ili samoupravljanje — paralelizam tih dvaju sistema stvarao je stalne ekonomske i političke probleme...
Ako kapital ima državno-sopstvenički karakter, onda istovremeno ima i nacionalni. Zato se na dnevni red nužno postavilo i pitanje kako podeliti taj ’kolač' koji se zove državni kapital. Takva dvojnost sistema postala je s vremenom u praksi neodrživa, iako su postojale veoma jake snage koje su ga u ime velikodržavnog centralizma branile.
Drugi uzrok promjena u institucionalnim okvirima federacije, prema E. Kardelju, jesu promjene struktura jugoslavenskih nacija. On u tom smislu naglašava: " ... činjenicu da se bitno izmenila struktura naših nacija. Iz revolucije su one izašle kao još uvek ekonomski relativno zaostale i pretežno seljačke nacije, sa više ili manje ograničenim potencijalom tehnike, tehnologije i nauke. One su danas — bez obzira na međusobne razlike u razvijenosti — postale kompletne moderne nacije koje ne mogu a da ne traže sve neophodne uslove za svoju punu i svestranu ekonomsku, političku i kulturnu afirmaciju među drugim narodima sveta...
... Kod nas su, na primer, bila, a i danas su, još prilično rasprostranjena mišljenja da su jugoslavenske nacije drukčije od ostalih nacija; drugim rečima, da one u stvari i nisu potpune nacije, nego nešto na sredini procesa preobražavanja jedne provincijalne u nacionalnu svest. Tu je izvor takozvanog unitarističkog jugoslavenstva. To je veoma opasna zabluda, koja može postati izvor teških grešaka u nacionalnoj politici".
Na zajedničkoj sjednici sviju vijeća Savezna skupština usvojila je 29. ožujka 1971. godine prednacrt ustavnih amandmana i uputila ih na javnu raspravu. Osnovna misao u ekspozeu predsjednika Savezne skupštine M. Popovića jest da su uzroci i razlozi reforme u prekomjernom zadržavanju etatizma u ekonomskim odnosima:
Federalni centralizam koji je u prvom poslijeratnom razdoblju bio instrument revolucije i ravnopravnosti među narodima Jugoslavije s vremenom je sve više reproducirao sukobe među nacijama. Centralistička federalna struktura više nije bila kadra da obavlja svoju funkciju upravljanja društvenim životom pa se sukobila s idejom i praksom samoupravljanja i zato se nužno morala promijeniti. Nakon provedene javne rasprave Savezna skupština usvojila je 30. VI 1971. amandmane na Ustav SFRJ, čime je karakter jugoslavenske federacije prilagođen samoupravnom pravcu društvenog razvitka.
Bitni elementi ustavne reforme federacije
Za razliku od Ustava 1946, Ustavnog zakona 1953. i Ustava 1963. godine, ustavni amandmani 1971. zasnivaju se na principu prema kojemu se suverena prava ostvaruju u republikama, odnosno pokrajinama, a u federaciji samo ona suverena prava koja se Ustavom izričito utvrde i to na osnovi suglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina. Taj je princip izražen u XX amandmanu na savezni Ustav u kojem se određuje:
2. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije zasnovane na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.
3. Republika je država zasnovana na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti."
Nova ustavna definicija federacije prema XX amandmanu, osobito realni politički odnosi čine jugoslavensku federaciju posebnim tipom u usporedbi s drugim federacijama. Jugoslavensku je federaciju teško svrstati u klasične tipove federacije i konfederacije. Suvremeni jugoslavenski federalizam izrastao je na teoriji i praksi samoupravnog društva. Kao ideološki i politički koncept samoupravljanje znači: kolektivno donositi značajne odluke. U sistemu samoupravljanja nosilac je vlasti kolektiv, a ne pojedinac. Doduše, kolektivna odluka nije specifičnost samoupravnog koncepta društva. I drugi sistemi imaju kolektivne organe koji donose kolektivne odluke. Samoupravljanje se od drugih sistema razlikuje po tome što ono teži da se odluke ne donose preglasavanjern većine, nego usklađivanjem različitih interesa. Preglasavanje i nadglasavanje primjenjuje se izuzetno, tek onda kad se usklađivanje ne može postići i kad je priroda problema takva da ne dopušta proceduru dogovaranja. Takav je stav jaka obrana od majorizacije koja je moguća u organizacijama po većinskom principu.
Gotovo u svim slučajevima donošenja odluka u federaciji - u SIV-u, Saveznoj skupštini, Predsjedništvu SFRJ i drugim organima - obavezna je procedura usklađivanja stavova da bi odluka postala punovažna. Taj princip, pak, nije uveden samo zahvaljujući idejnom konceptu samoupravljanja nego i odnosu snaga u federaciji i poukama iz prošlosti. Treba, naime, imati na umu da u višenacionalnoj jugoslavenskoj zajednici ni jedna nacija nije tako velika prema ostalima da bi mogla ostvariti trajnu dominaciju u federaciji.
Ekonomski odnosi u federaciji
Ustavni amandmani ukidaju pravo federacije da obavlja investicije. Četvrta točka XXXIV amandmana glasi:
Ta je odredba vrlo značajna jer je upravo na prijašnjem monopolu financiranja investicija i bila izgrađena politička moć federalne administracije. Federacija je Ustavom određena da osigurava funkcioniranje jedinstvenog jugoslavenskog tržišta.
Dvadeset i peti amandman utvrđuje:
"Protuustavan je svaki akt i svaka radnja kojima se narušava jedinstvo jugoslavenskog tržišta."
Dvadeset i šesti amandman utvrđuje da se dogovorom republika i pokrajina donosi društveni plan razvoja Jugoslavije.
Dvadeset i sedmi amandman utvrđuje da je emisiona politika zajednička i da je ostvaruje Narodna banka Jugoslavije zajedno s narodnim bankama republika i pokrajina; prije je to bilo isključivo pravo Narodne banke Jugoslavije. Poslovima Narodne banke Jugoslavije upravlja savjet guvernera koji čine guverneri savezne, republičkih i pokrajinskih narodnih banaka; prije donošenja amandmana to je pravo bilo u rukama guvernera Narodne banke Jugoslavije. Federacija potpomaže razvoj nerazvijenih republika i pokrajine Kosovo. 0 opsegu pomoći jednoglasno odlučuju sve republike i pokrajine. Svi prihodi 1 rashodi federacije utvrđuju se budžetom, a služe za financiranje Armije,savezne administracije i za pomoć nedovoljno razvijenim republikama (XXXIV amandman).
Način usklađivanja zajedničkih odluka republika i autonomnih pokrajina.
Ustavni amandmani, naročito XXXIII amandman, utvrđuju način donošenja odluka saveznih organa. Ti amandmani taksativno nabrajaju oblasti u kojima federacija ne može donijeti odluku bez suglasnosti svih republika i pokrajina. U te oblasti naročito spadaju: monetarni sistem i emisija novca, devizni sistem, vanjskotrgovinski promet i kreditni odnosi s inozemstvom, carinska zaštita, kontrola cijena, pomoć nedovoljno razvijenima, financiranje federacije i u drugim točno određenim oblastima.
Treba naglasiti da su sukobi među republikama bili upravo u tim oblastima. Zajedničkim odlukama prethodi poseban postupak: inicijativa pripada i federalnim organima (SIV-u, Saveznoj skupštini, Predsjedništvu SFRJ) i organima republika i pokrajina. U praksi republike i pokrajine utvrde svoju politiku, a zatim međusobno usklade svoje stavove preko međurepubličkih komiteta ili na drugi način, i dogovor tek onda ima snagu federalne odluke. Stvarno, dakle, to je zajednička odluka svih republika i pokrajina, a samo formalno odluka federacije. Taj je karakter odluke pojačan i činjenicom da su svi organi federacije formirani na principu pariteta.
Domašaj postupka usklađivanja stavova republika i pokrajina veći je i širi od Ustavom utvrđenoga zbog same činjenice da se republike međusobno vladaju kao države te je zato taj princip počeo prodirati u sve njihove međusobne odnose.
Organi federacije
Do ustavnih amandmana državni organi federacije bili su Savezna skupština, Savezno izvršno vijeće (vlada) i Predsjednik Republike kao individualni šef države.
Amandmanima (XXXVI amandman) ustanovljeno je Predsjedništvo SFRJ kao kolektivni šef države. U Predsjedništvo SFRJ ulazila su po tri člana iz svake republike i po dva člana iz svake pokrajine. Njih biraju republičke, odnosno pokrajinske skupštine, a Savezna skupština samo ih proglašava izabranima čime se izražava činjenica da oni predstavljaju Jugoslaviju kao saveznu državu. I Predsjedništvo SFRJ je tijelo u kojem se usklađuju interesi republika i pokrajina. Ono ima pravo zakonodavne i političke inicijative. Donosi odluke na osnovi usklađivanja stavova svojih članova. Predsjedništvo je najviši organ rukovođenja i komandiranja oružanim snagama Jugoslavije u miru i u ratu. Predsjedništvo SFRJ i Savezna skupština svakako su najznačajniji organi federacije. Predsjednici republičkih i pokrajinskih skupština po svome su položaju članovi Predsjedništva, što još više jača njegovu moć i autoritet.
Zapravo, XXXVI amandman daje Predsjedništvu, osim klasičnih prava koja pripadaju šefu države (predlaže kandidate za predsjednika savezne vlade, proglašava savezne zakone, postavlja ambasadore, generale, dodjeljuje odlikovanja), i pravo da iznosi svoja mišljenja o pitanjima od interesa za rad Savezne skupštine (točka 7). Ako se između Predsjedništva i Skupštine ne može postići suglasnost, Skupština se raspušta, a Predsjedništvu prestaje mandat. Što se tiče položaja SIV-a, amandmani uvode novost koja se odnosi na njegov sastav. Amandman XXXVIII propisuje:
"U Savezno izvršno vijeće bira se jednak broj članova iz svake republike i odgovarajući broj iz svake autonomne pokrajine."
Dakle, SIV se sastavlja na principu paritetne zastupljenosti.Formalno je Savezna skupština zadržala ista prava, a stvarno je njezina moć smanjena, ne samo zbog toga što je politička i ekonomska moć federacije oslabljena nego i zato što se u praksi poslanici teško mogu suprotstaviti prijedlogu zakona ili neke odluke koju na izglasavanje predlaže savezna vlada, jer je svaki prijedlog prošao proceduru usklađivanja republika, što znači da vlade, odnosno skupštine republika i pokrajina stoje iza prijedloga saveznih organa.
U zaključku o reformi federacije moglo bi se reći da je provedena jedna od najosjetljivijih i najkrupnijih transformacija suvremenog jugoslavenskog društva, što dokazuje već i samo trajanje tog procesa. Ideja o reformi odnosa među republikama donesena je još na VIII kongresu SKJ potkraj 1964, što znači da je proces trajao sedam godina. Veliko je iskustvo sama činjenica što su se republike i pokrajine složile da se provede reforma federacije. Već taj postupak promjene Ustava rađen je Reforma nije bila oktroirana, već ju je pratila veoma intenzivna javna rasprava s brojnim polemikama u kojima je broj i intenzitet međurepubličkih sporova bio veći nego prije kad je federalna državna struktura imala pravnu, pa i političku gotovo neograničenu moć, što je otežavalo demokratski dijalog, pa se činilo kao da nije bilo sukoba.
U doba društvene reforme situacija je postala gotovo potpuno suprotna. Organi republika i pokrajina javno su iznosili svoje posebne interese u sredstvima informiranja. Osim ostaloga i zato da bi dobili političku podršku svoje javnosti u pregovorima s partnerima. To je stvaralo privid da se od monolitne, jedinstvene, nekonfliktne stvorila antagonistička zajednica. Napokon, reforma je provedena uz potpunu suglasnost svih foruma iz svih republika i pokrajina, a takva metoda dogovaranja položila je ispit mogućnosti i zrelosti i time ojačala zajednicu naroda i narodnosti Jugoslavije.
____________
Što su o reformi Federacije izjavili
Kardelj dalje ističe da reformu federacije diktiraju i razlike u interesima:
"... Mi moramo računati sa činjenicom da u odnosima među narodima odnosno republikama Jugoslavije postoje ne samo različiti nego i određeni objektivno protivrečni interesi. Na jedinstvenom tržištu, na primer, nije isti položaj jedne razvijene i jedne nerazvijene republike... Različita je i ponekad protivrečna i struktura proizvodnih snaga u različitim republikama, pa se zato vrlo lako događa da mere jedinstvene politike federacije u stvari nejednako pogađaju republike i stvaraju konflikte. Očigledno je da te objektivne protivrečnosti ne možemo savladati ideološkim formulama, a još manje državnom prinudom preko federacije...
... Zato smo u predloženim amandmanima nastojali da tim problemima pristupimo otvoreno, tako reći sa čistom računicom, i da nađemo rešenje ili, bar, put za stalno prevazilaženje takvih protivrečnosti. Pri tome smo se prvenstveno usmerili na metod dogovaranja i sporazumevanja među republikama."
Govoreći o fenomenu da nacija lakše podnosi vlastitu državnu prisilu Kardelj kaže:
"... postoji dosta širok krug pitanja koja je moguće državnim putem lakše regulisati na nivou republike nego federacije, jer ljudi unutar jedne republike lakše podnose određene državne regulative, mere i promene koje potiču od republike nego kada one dolaze sa nivoa federacije..."
Tito:
Ostvarujući zamisao koju je u toku rada na izradi nacrta ustavne reforme dao J. B. Tito da se tom reformom osigura dalji razvoj samoupravljanja, posebno pravo radnika da ovladaju sredstvima proširene reprodukcije...
...
Na istoj sjednici J. B. Tito je podržao kurs društvenih promjena ističući da privredna i društvena reforma započeta 1965. godine... "tek sada sa ovim amandmanima dobija punu mogućnost zamaha i ostvarivanja", najavljujući time rad na izradi... "novog sistema koji mi sada uvodimo"
Politički predstavnici svih republika i pokrajina prihvatili su u raspravi nacrt ustavnih amandmana s ponešto različitim naglascima.
Predstavnik BiH (Cvijetin Mijatović) je izrazio ..."uvjerenje da ustavne promjene... znače još veću afirmaciju slobodnog razvoja naroda i narodnosti i njihove pune ravnopravnosti..." ali da ima... "nerazumijevanja u mnogim sredinama... u kojima još uvijek ne vide jačanje zajednice (Jugoslavije — D. B.) već njeno slabljenje te da SK mora ukloniti ta nerazumijevanja".
Predstavnici SKH Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Jakov Sirotković i Srećko Bijelić podržali su ustavnu reformu i federacije i društveno-ekonomskog sistema, ali su neki smatrali da je to manje-više "minimum, jer s manjim od toga mi bismo teško mogli tvrditi da su promjene radikalne" (M.Tripalo). Istodobno su predložili likvidaciju saveznog državnog kapitala, izradu novog deviznog sistema na principu da devize pripadaju onima koji ih zarade, nov način raspodjele novca iz emisije Narodne banke, itd.
Predstavnici SK Srbije izjasnili su se za ustavne promjene s nešto različitim naglascima. Predsjednik CK SK Srbije Marko Nikezić je rekao: .. ."Socijalistička Republika Srbija veoma je zainteresovana da se taj posao (reforma federacije — D. B.) obavi što pre i što potpunije" smatrajući istodobno da su promjene u samostalnosti i odgovornosti republika mogle biti još veće.
Predstavnik SK Kosova (Veli Deva) istakao je da će ustavne promjene na Kosovu "imati najširu podršku masa".
Predstavnik SK Vojvodine podržao je amandmane i izrazio nadu da će novi odnosi omogućiti Vojvodini da preuzme veću odgovornost za svoj razvoj.
Predstavnik Crne Gore (Veselin Đuranović) podržao je ustavne promjene, ali je izrazio zabrinutost da u dosta širokom dijelu javnosti nisu shvaćene, a u nekim sredinama ni primljene, čemu je uzrok uglavnom neprevladani dogmatizam, gdje se žilavo održava staljinistička svijest o nacionalnom pitanju i o državi, tako da dio partijske javnosti u tim promjenama vidi odstupanje od revolucionarnih tekovina.
Svesrdno podržavajući ustavne promjene predstavnik SK Makedonije Krste Crvenkovski naglasio je "da je zapravo metod usaglašavanja između najodgovornijih faktora iz republika i pokrajina na ovom primeru (ustavnoj reformi — D. B.) položio ispit zrelosti".
Predstavnik SK Slovenije A. Marinc rekao je osim ostalog: "želim... sasvim jasno i otvoreno reći da u Sloveniji postoji široko uvjerenje da su te promjene izraz najširih masa. U stvari, to je zahtjev koji postoji već duže vrijeme..." Govoreći o utjecaju tih promjena na budućnost Jugoslavije istakao je: "uz raščišćene materijalne i političke funkcije republika i federacije možemo izgraditi jednu stvarno kohezionu i jaku federaciju".
(Dušan Bilandžić, Historija SFRJ, 1985., str. 373-381)
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako su muslimani početkom XX st. odbijali bošnjaštvo
05.10.2017.28.9.2017. u organizaciji Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, MDD Merhamet i BZK Preporod, održana je u sarajevskoj Vijećnici akademija "Dan Bošnjaka", povodom 24. obljetnice, kako su rekli, obnove imena "Bošnjak" tj. "Deklaraciji o vraćanju starog imena za narod".
O razdoblju apsolutisitičke uprave Káallay, koji je priviligiranim muslimanima nudio bošnjašvo i vodeću ulogu u odnosima u BiH, što su oni odbijali, dosta je kritički pisao još od sedamdesetih godinama prošlog stoljeća, akademik i redovni član ANU Dževad Juzbašić.
Iz pokušaja paktiranja muslimana sa Srbima početkom XX stoljeća, vidljiva je sva njihova upućenost na Carigrad, odakle su dobivali instrukcije, jer je još postojala nada za povratak Otomanskog Carstva, što je naravno u potpunoj suprotnosti s formiranjem nacionalnog identiteta.
Juzbašić o stanju i položaju muslimana početkom XX stoljeća i utjecaju Osmanskog Carstva da ne dođe do suradnje između njih i Srba, te im preporučavala da zahtjevaju samo vjersku autonomiju:
Postoje indicije da su i ranije nadležni faktori u Turskoj izrazavali rezerve prema političkoj saradnji Muslimana sa Srbima u Bosni i Hercegovini. Izgleda da je vijesti u tom smislu donio iz Carigrada Ahmed ef. Džabić još 1898. godine.Takođe i u oktobru 1900. godine okupacione vlasti su saznale da su iz Carigrada Muslimanima stizala pisma sa savjetima da izbjegavaju svaku političku akciju i ograniče se isključivo na pitanja religije i vakufa.
(Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 14-15, 1978, 125-161)
________________
Medutim, ta zbivanja nisu, ne samo za vodeći feudalni sloj, koji je izgubio raniju političku moć, nego ni za šire muslimanske mase značila raskid sa Otomanskim carstvom i njegovom državnom tradicijom. Naprotiv, Muslimani nisu tada, kao ni ranije, mogli vidjeti rješenje položaja Bosne i Hercegovine izvan, već samo u okviru otomanske države i njenog društvenog sistema. Zbog toga su 1878. i došli u sukob s politikom Porte koja je, pod pritiskom medunarodnih faktora, prepuštala Bosnu i Hercegovinu Austro - Ugarskoj. Pa i pod austrougarskom okupacijom, osnovni pravac muslimanske politike insistirao je na sultanovom suverenitetu i učvršćivanju veza s Carigradom. Tada dolazi i do masovnog iseljavanja Muslima na u Tursku, a impuls za zadnji val seobe, koja je imala svoje dublje društveno-ekonomske uzroke, dala je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. Sve to svjedoči da je proces distanciranja bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske bio dugotrajan. U tom pogledu prelomni uticaj imalisu rezultati balkanskih ratova, kao i Prvog svjetskog rata.
Kada je riječ o Muslimanima, mislim da se ne može polaziti sa stanovišta da oni u ovom periodu predstavljaju formiranu modernu naciju. Zato ne stoji
ocjena da je kod Muslimana krajem XIX i početkom XX vijeka postojala ”jasna svijest o posebnosti (njihovog) nacionalnog bića i interesa”. (str. 144). Mada
se etnička, politička i kulturna individualnost Muslimana u periodu austrougarske uprave, kao i u razdobljukoje mu je neposredno prethodilo, ne može dovoditi u
pitanje, tu individualnost nije karakteriziralo postojanje moderne nacionalne svijesti.
Sve je to bilo u najužoj svezi sa socijalnom strukturom muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, njegovim specifičnim položajem i razvitkom. Koncizan i
dosta uspio prikaz tog razvitka do XIX stoljeća u enciklopedijskom tekstu dat je na osnovu nekih ocjena Branislava Durdeva i Nedima Filipovića. Medutim, autori
teksta nisu mogli naći ozbiljno uporište u literaturi za izvjesne svoje tvrdnje koje se odnose na nacionalni razvitak Muslimana u XIX i početkom XX vijeka, pa su
pribjegli konstrukcijama i proizvoljnim zaključcima.
KRITIČKE NAPOMENE NA TEKSTOVE KOJI SE ODNOSE NA ISTORIJU PERIODA AUSTROUGARSKE UPRAVE I NACIONALNE ODNOSE U BOSNI I HERCEGOVINI U SEPARATU SR BIH IZ II IZDANJA ENCIKLOPEDIJE JUGOSLAVIJE, (Zagreb 1983)
________
funkcionerima i organima turske uprave, do kojeg je došlo u nekim mjestima, i formiranje Narodnog odbora i Narodne vlade u Sarajevu značio za Muslimane u Bosni
i Hecegovini raskid sa Otomanskim Carstvom i kidanje sa turskom državnom tradicijom. Naprotiv, oni nisu tada, kao ni ranije vidjeli rješenje položaja Bosne i
Hercegovine izvan, već samo u okviru otomanske države i njenog društvenog sistema. Zbog toga su i došli u sukob sa politikom koja je pod pritiskom međunarodnih faktora prepuštala Bosnu Austro-Ugarskoj. Pa i pod Austrougarskom okupacijom osnovni pravac muslimanske politike insistirao je na sultanovom suverenitetu nad Bosnom i Hercegovinom, te na održanju i učvršćivanju veza sa Carigradom. Jedna od posljedica okupacije bila je i masovno iseljavanje Muslimana u Tursku. Impuls za posljednji val ove seobe, koja je imala svoje dublje društveno-ekonomske razloge, dala je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine. Sve to svjedoči da je proces distanciranja bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske bio dugotrajan.
((Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, Naučni skup (Sarajevo 23-24. oktobra 1978), ANUBiH Posebna izdanja XLIII/8, Sarajevo 1979, str. 400-404)
komentiraj (0) * ispiši * #
Njemačka i Hrvati - puno batina, malo mrkve
24.09.2017.Njemačka i Hrvati - puno batina, malo mrkve
Raspad Jugoslavije
Raspadom zemalja Istočnog bloka krajem 80tih, mnogi su ostali zatečeni. Tako i Zapadna Njemačka koja u ljeto 1989. nije ni slutila, iako je naravno dobro poznavala stanje u Istočnoj Njemačkoj, da će tamošnji proces urušavanja sustava ići tako brzo, a tempo ujedinjenja još brže.
Slično je bilo i sa situacijom u Jugoslaviji, iako su mnoga izvješća obavještajnih službi još čak od pedesetih godina, upozoravala na disoluciju, posebice nakon smrti Tita. Događanja nakon toga, posebice pri kraju desetljeća su se na Zapadu više-manje intepretirala kao sastavni dio demokratskih promjena. Zanimljivo je da u Njemačkoj, pri njihovom ministarstvu vanjskih poslova, ni tada nije postojalo zasebno odjeljenje za Jugoslaviju, nego je tek uspostavljeno kada je se zemlja raspala. I ne samo to.
Jedan od najuglednijih kancelara (1974.-1982.) i političara Njemačke ikad, socijaldemokrata Helmut Schmidt (r. 1918.), u svojoj knjizi iz 1990. godine, priznaje da je imao samo "skromno znanje" o Jugoslaviji. Iako je više puta putovao po jugoistočnoj Europi, Schmidtu su, kako kaže, "odnosi između naroda i država na Balkanu bili samo u grubim okvirima ili čak djelomično poznati."
U susjednoj Austriji, što iz povjesnih razloga i ne čudi, više su bili zainteresirani za stanje u Jugoslaviji te budno pratili politički i ekonomski proces raspada, što se dalo posebno vidjeti iz reakcija ministra vanjskih poslova i velikog prijatelja Hrvatske, Aloisa Mocka, tijekom svih godina, čijem se još jačem akcionizmu opirao kancelar Vranitzky. Pri tome Austriju nije ometao ni dosta jaki pritisak SSSR-a, izražen u raznim prijetnjama.
Međutim, mala i neutralna Austrija, još pod dojmom uklještenosti između paktova i koja tada još nije bila u EU, mogla je samo lokalno djelovati, a svoje interese, kao iz iskustva, jedino "prebaciti" na saveznicu Njemačku, koja je u kratkom vremenu počela da dominira, ali sada ne samo u ekonomskom nego i na političkom polju. Balkan je do Prvog sv. rata bila njezina interesna sfera i valjalo je ponovno zacrtati područja pri novom miješanju karata nakon sedamdeset godina te ne dopustiti da Francuska i Velika Britanija preko srpskog osvajanja i dalje na tom području dominiraju.
U jednom intervju dnevniku Le Monde, od 13.9.1991., francuski predsjednik Mitterand kaže: "Podsjećam... na odgovor Bismarcka na iznenađujuće pitanje, zašto 1866., nakon Sadowa-e, dakle nakon pobjede nad Austro-Ugarskom, nije razbio Dunavsku monarhiju, kao što je se to 1918. učinilo. Bismarckov odgovor glasi: "Austro-Ugarska zna kako se s Južnim Slavenima ophodi. Mi međutim ne." On dakle nije htio promjeniti ravnotežu u toj regiji."
Ravnoteža je ipak bila posao, za koju je sada Njemačka morala uskočiti, nebitno o ophodnji, što je u Mitterandu bilo posve jasno i koji se zato svim mogućim mjerama odupirao njemačkoj inicijativi međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije, ne mareći nimalo za stradanja ljudi, uništavanje Vukovara, Dubrovnika i mnogih drugih mjesta. Kasnije će se to ponoviti i u BiH. Znakovita je bila ona njegova "tajanstvena" posjeta opkoljenom Sarajevu u lipnju 1992.
Genscher je, za razliku od mnogih Nijemaca, posebice onih s lijevog spektra za čije je dijelove, Jugoslavija vrijedila kao primjer "trećeg puta", te nekih socijaldemokrata (kao npr. Egona Bahra, arhitekta Brandtove "Istočne politike", književnika-nobelovca Grassa...), opterećenih ideologijom ili prošlošću, dobro poznavao stanje i imao vrsne suradnike, iako Njemačka iz geopolitičkih razloga, sve do 25. lipnja 1991. nije aktivno podržavala raspad Jugoslavije, što se vidi iz brojnih izjava, kao i iz usvojene "Jugoslavenske deklaracije" (gdje se samo pet dana prije odlaska u povijest, još uvijek naglašavala njena cjelovitost, što naravno nije bio niti mogao biti slučaj pri raspadu DDR-a), tek netom završene ministarske konferencije KESS-a u Berlinu, kojom je ona predsjedavala.
Priznanje Hrvatske
No Genscheru je, kako je sam izjavio u intervju povodom 20. obljetnice priznanja Hrvatske, "sve bilo potpuno jasno, ovaj čovjek (Milošević) želi Veliku Srbiju", a vojna agresija JNA bez priznanja najlakši je put do cilja, što su mnoge tadašnje članice EZ zapravo priželjkivale. Sve njihove reakcije svodile su se na prazne osude, brzo donešeni embargo na uvoz oružja (5.7.1991.) onima koji se brane, besmislene sastanke, konferencije i zaključke kojima se samo vrijeme razvlačilo. Dakle, sve u korist napadača (koji je to prepoznao i iskoristio), promatrajući žrtvu sa sigurne i daleke distance.
Čak su ujesen 1991. u pripremi rezolucije UN-a za Hrvatsku, uz pomoć V. Britanije pokušali, Njemačku, zbog napora za priznanjem republika, da bruskiraju (što su oni uspjeli odbiti), gdje je njihovo poznato i tradicionalno prijateljstvo, tada u stvarnosti često puta bilo samo na papiru. No ipak, njemačka diplomacija s Genscherom na čelu, uspjela je da ih pridobije, do čega im je inače bilo dosta stalo s obzirom na njihov značaj u EZ. Ali Francuzi su se teško mirili s činjenicom da ih Njemačka vuče za rukav, a da još nisu provarili ni pilulu njihovog ujedinjenja, čemu su se isto dugo i bezuspješno opirali. Genscher ipak nije bio sam. Imao je i veliku podršku ministara vanjskih poslova Belgije i Danske, a potpora je dolazila i od bivše britanske premijerke Margareth Thatcher, iako tada već u mirovini.
Svojevremene teorije o tzv. "ranom priznanju" ili "solo" nastupu Njemačke ("Za Njemačku je Hrvatska europski Kuvajt", pisao je početkom 1992. Wall Street Journal), su u stručnim krugovima bespredmetne. U taj proces su i pored svih nesuglasnica bile uključene sve zemlje EZ, koje su na kraju donijele i zajednički zaključak. Da je njemačka uloga bila pionirska, isto je neupitno. To je na kraju potvrdio i sam britanski ministar vanjskih poslova, Hurd (inače dugo vremena protivnik njemačke inicijative), na izvanrednom zasjedanju ministarstva vanjskih poslova EZ-a u Bruxellesu, 16.12.1991., gdje je donesena deklaracija "Smjernice o priznanju novih država", rekavši: "Želim utvrditi, Njemačka je čekala mjesecima na ovu odluku. Njemačka je se korektno pridržavala da zajednički djelujemo. Sada je vrijeme. Ne možemo više odgađati. Zato to moramo danas učiniti." Bilo kako bilo, prvi ispit iz Maastrichta, gdje je tek donesena Odluka o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici zemalja EZ-e, bio bi samo farsa, da je se odbilo slijediti Njemačku, samo zato što je bila predvodnik. Nakon uloge u priznanju Hrvatske, njemačka vanjska politika, nije bila spremna nastaviti svoju vodeću ulogu, pa je u njihovim medijima izrugavana kao "ispomoć Francuzima". Njemačka je si uzela pauzu, jer se partnerima više nije htjela zamjeriti.
BiH
Hrvatska je tih godina s puno oduševljenja i zahvalnosti gledala prema Njemačkoj i Austriji. One su naravno prvo slijedile svoj interes koji se kasnije često puta nije poklapao s hrvatskim. Njemačka Hrvatskoj nije dopuštala puno da "šeta", što se posebno moglo zapaziti u pitanju političkog angažmana i ustavnog interesa Hrvatske u BiH, gdje su Nijemci upozoravali Zagreb, da ni u kakvom slučaju neće prihvatiti rješenje, koje ide na štetu Muslimana, očitivanom npr. tijekom 1993. u pritisku Kinkela na Tuđmana (Mostar), pregovorima za okončanje sukoba, sklapanju mirovnog sporazuma u Washingtonu, mandatu Koschnika u Mostaru... i drugim događajima.
Njemačka strana je zbog svojih geopolitičkih razloga, prijateljskih i intezivnih gospodarskih odnosa s islamskim i arapskim zemljama (uz prošireno tadašnje mišljenje muslimana u svijetu, da "Zapad i Srbi leže ispod jedne deke", izraženo npr. u naslovnici jednog arapskog lista za internacionalnu politku, gdje stoji: "Owen grobar bosanskih muslimana".), nedvojbeno favorizirala Muslimane/Bošnjake, prikazujući sebe u islamskom svijetu kao (zapadnu) alternativu koja (ipak) ima razumjevanje za njihov položaj u BiH.
Ova politika našla je i dodatnu potvrdu u zbrinjavaju 345 tisuća izbjeglica iz BiH (12/1996.), od kojih su daleko najveći broj bili Muslimani te naglašavanju da su oni sami prihvatili pola od svih izbjeglih u Zapadu Europu, što je dakako ojačalo njihovu poziciju, jednostranom medijskom prikazivanju Muslimana, skoro uvijek kao žrtve, slučaj koji je bio prisutan i u većini zapadnih zemalja ("Good Guy, Bad Guy"), ili kako je to bivši komadant UNPROFOR-a u BiH, general Michael Rose na izvorištu događanja opisao: "Izvještaji i komentari nekih članova press corps-a u Sarajevu, smatrani su skoro propagandnim aktivnostima bosanske vlade."
Za senzibilizirano javno mnijenje u Njemačkoj, opterećeno stalnim horor slikama stradanja, posebice civila, nije bilo mjesta za ulogu islamskih ratnika i jačanju ekstremizma, pa i onog na vlasti, nego se obično naglašavala europeizacija i sklonost ne fundamentalizmu bosanskih Muslimana. Pitanja položaja naroda, razlozi sukoba i mnoge druge pojedinosti od bitnog značaja, bili su obično tema samo za stručne krugove i većinom daleko od očiju javnosti.
Osim jednostranosti, kod mnogih redakcija prevaladalo je relativno slabo poznavanje materije, što je zapazio jedan komentator najuglednog dnevnika u Njemačkoj, Frankfurter Allgemeine Zeitung-a, kada je pisanje tadašnjeg izdavača, po nekima ikonu njemačkog novinarstva, Augsteina, također uglednog tjednika, "Der Spiegel-a" iz Hamburga, o povijesti i sadašnjici Balkana, usporedio, zapravo degradirao kao pisanje polaznika narodnog učilišta s nešto boljim znanjem.
Nedavna izjava njemačke veleposlanice u BiH, Hohmann, koja je većinom prešućena u bošnjačkim medijima, u kojoj se kaže da Njemačka ne "gura" građansku BiH, i da su to medijska nagađanja, zaustavila je, bar zasad, brojne, pa i hrvatske špekulacije o njemačkom viđenju budućnosti BiH. Na putu k EU integracijama je vjerojatno da će u Federaciji doći do preustroja i da će više zemalja u tome imati riječ. Rezolucija Europskog parlamenta (EP) od ove godine, gdje se sugerira distanciranje od unitarizma i separatizma i traženje modernih europskih federalnih rješenja koja bi zadovoljila sve njezine narode i građane, kao i konstitutivnost naroda (što je u Washingtonu 1994. uz znatno njemačko posredovanje pri stvaranju Federacije, jasno i od ove zemlje potvrđeno), naglašena u Ustavima Federacije i BiH, su pri tome nezabilazni.
Odnosi zemalja
Politika Njemačke prema Hrvatskoj odvajkad je sintagma “mrkve i batine”. Posebice nakon smjene (svibanj 1992.) u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova i dolaskom Kinkela (liberal, kao i Genscher) u 90tim, koji je prema Hrvatima imao daleko manje razumjevanja, mnogo toga se pogoršalo, pa ne čudi da je Hrvatska u SAD-u kasnije potražila svog novog saveznika - zaštitnika, čiji lanac nije tako kratak. Vidjelo se to i pred "Oluju" 1995., kada je Kinkel Tuđmana čak usporedio s Karadžićem i Mladićem, jer ga nije mogao uvjeriti da odustane od vojne operacije oslobađanja svoje zemlje.
No za razliku od ostalih EU zemalja koje su akciju žestoko osudile, ipak je izrazio samo "žaljenje" i "razumjevanje", zbog "dubokog hrvatskog razočarenja" premu UN-u koji nije osigurao povratak 200 tisuća hrvatskih izbjeglica. Četri godine kasnije pri posjetu Zagrebu, sada kao (samo) zastupnik u Bundestagu, Kinkel će istaknuti, da "nitko ozbiljan u svijetu ne dvoji, kako je to bila legitimna operacija oslobađanja hrvatskog teritorija koja je bitno utjecala na prilike u BiH i donošenje Daytonskog sporazuma." Za napomenuti je i da je 1993. godine, kad su neke zemlje čak zahtjevale sankcije i Hrvatskoj, Kinkel takve prijedloge odbacio.
Sličan odnos dvije zemlje je i danas. Iskazan bio npr. po podršci prilikom ulazaka u EU, ali i po procesu Perkoviću, iz ne samo poznatih razloga ili ishitrene reakcije Merckelove prije arbitražne odluke za Savudrijsku valu, gdje jasno nalaže da se prihvati odluka nečega što Hrvatska ne priznaje zbog teške povrede arbitražnog postupka. Neki mediji su ovo priopćenje okvalificirali kao "šamar iz Berlina". Ovakav potez, ali samo obrnuto, naprosto je nezamisliv, a imao bi za posljedicu i više od ukora. Nakon šamara, usljedila je "utješna nagrada" i to u vidu američke reakcije, koja na spor gleda kao isključivo bilateralno pitanje dvije zemlje, a u kojoj stoji: "Nećemo zauzimati strane oko graničnog spora Hrvatske i Slovenije". Hrvatska je odahnula, nije došla u iskušenje da se nad njom testira Isusova izreka.
Njemačka želi odanog saveznika, čija poslušnost je neupitna i kad "partneru" nešto ne odgovara. U Hrvatskoj takvog saveznika definitivno nema, jer ona ne želi biti isključivo poslušnik, koji za svaki samoinicijativni potez, odmah dobija "po prstima" ili još više.
Puno batina, malo mrkve, za Hrvatsku nije baš privlačno, osim ugodnog sijećanja na međusobne odnose početkom devedesetih, kada joj se i "torta" servirala. Po nekima bar simbolička naknada za događanja pola stoljeća unazad. Sada i je i do Angelinih "kolača" teško doći.
komentiraj (0) * ispiši * #
